Buditi

Smrt pauna

Šetnja po zoološkom vrtu u danu u kojem je najavljena kiša, ali i vetar, zahlađenje... popodne. Životinje već toliko poznajem da se osećam kao kod kuće, među „svojima“. Tu muknem i beknem, tamo coknem i frknem, a onde graknem il’ riknem...
Lu Rid provejava kroz slike i misli – „...fid enimls in d zu..., o sač a prfikt dej...“ Dobro, nisam bio sa Sqwoman, kao Lu u pjesmi, nego sa detetom mi, ali zu = jeste bio, fid enimls (znam da je zabranjeno) takođe, a i prfikt dej = bio jeste, dakle – imam dovoljno argumenata da tu pesmu citiram, upotrebim itd.
U jednom trenutku, dok smo potomak mi i ja bacali mrkim međedima ostatke naše nutritivorgije (somun natopljen neodoljivim tečnostima i mirisima posebnom tehnikom pripremljene i roštiljski termodinamički obrađene junetine tipa „prednjica“), upriličene u naročitoj bosanskoj kebab-džinici u BG ulici Cara Dušana*, iz potpuno nepoznatih razloga i apsolutno nepojmljivih uzroka, jedan ogroman paun je sleteo pravo na ženku pomenutog mrkog međeda („mrku međedicu“), ne bi li istog časa bio izložen njenoj instinktivnoj kombinaciji aperkat-kroše... Srećom (avaj, lele, kuku!...; razumevanje ovih onomatopeja na temu sreće sledi) po pauna, medvedica nije bila dovoljno brza i spretna...; dakle, nije ga do’vatila kako valja! Šta je onda bilo?, isponaprepadana ptica dugog buljopružnog perja zvana Paun, poletela je nešto malo uvis, ali mnogo više pravo, tako da je, tren kasnije, i deset metara dalje, sletela pravo na leđa uveliko isponaspominjanog mrkog međeda muškog pola. Njegova međutim kombinacija aperkat-kroše bila je po glupavog peronosca fatalna! U prevodu: šarena ptica lepog perja, ali ogavnoga glasa (tja!: jedan u beskrajnom nizu primera koji su u osnovnoj funkciji dokazivanja da orgazmične maloletne plavuše ne mogu biti inteligentne, a i da ne mogu živeti dugo, jer niko, pa ni priglupe orgazmične guzotrtne plavuše, ne mogu preživeti ne znam koliki „prekobrojni broj“ po srce i druge organe preštetnogubnih „inputa“!), završila je pod šapom Mrđana! Moj vrli potomak-odličnik je posle navale velike dlakave životinje na malu pernatu životinju konstatovao: „Ubio je!“, a potom – „Pojeo joj je glavu!“, a potom – „Pojeo joj je deo glave a ona je još živa!“... Da, životinja u našem zarobljeništvu ne zna za ženevsku konvenciju, i dok drži žrtvu šapom prikovanu za smrdljivi beton, počinje da je jede a da je prethodno nije lišila života! Prvo joj je odgrizla deo utrobe, pa deo krila, dok je perutnina kričala, pištala i vrištala..., ne bi li joj, reklo bi se mahinalno, zahvatila i glavu, odnosno, kako potomak reče – deo glave! Od stresa i agonije, perje iz repa je najednom svo ispalo i prosulo se u pravilnu perjanicu, kao da ga je neko poređao.
Neverovatan doživljaj. Nego, netom pošto je paun od ukrasne ptice zoo vrta postao „fast fud“ za medvede kojima se u principu, mimo rutinskog sedenja i gledanja u belo, od kolevke pa do groba u stvari ništa ne dešava, ja sam se po ko zna koji put osvedočio u sudbinske tokove i naročite vidove njihovog ispoljenja u vidu „grozda“. Naime, pre smutnog pticosjeba, mali i ja smo bacali ostatke sočnog somuna medvedici. Pošto je prostor za (te) medvede niže od šetališta, i to prilično niže, dakle oni su dole a mi smo gore, onda je hrana medvedici padala „s neba“ i to bukvalno po njoj, ili na nju (nehotice). Kako smo mi obavili svoje, još jedan prehrambeni artikal je pao na nju, kako je opisano. Dakle, povezujem – mi smo jeli, pa smo hranili medvede bacanjem odozgo, pa je hrana pala i opet odozgo, a medvedica je dobila somun i samo omirisala meso, i potom je samo omirisala pauna. Baš je to čudno, a i nije. Mislim da ga takve stvario pametnjakovići vode pod „sinhronicitet“ (Jung).
Ceo ovaj text počeo sam u entuzijazmu da ću objasniti ukupni osećaj koji sam imao, kao i propratne osećaje, te da ću se pozabaviti simbolikom pauna i prevodom te reči, jer sam prepotentno računao da ću iznaći i simboliku i značenje. No, avaj-lele-kuku: ništa ni od simbolike, ni od značenja, a bogami je i entuzijazam negde usput iscurio u slivnik. Da. Ove reči pišem nekih mesec dana nakon početka priče koju sam tako načeo i ostavio posle dva pasusa. Nemam pameti, nemam dešavanja, niti inspiracije za pametovanje... Život se mulja, melja, i uskoro će, bilo to meni miljo ili ne, da se praćne u nekom od hiljadu i jednog pravca. Onda, tek onda, ja biti u stanju raditi, misliti i pisati. Do tada, da se ne foliramo – od moje malenkosti ne očekujte ništa pametno i dobro (ne ni – /baš/ loše!). A ako se stvari nameste, ihahaj, častiću vas milionima korisnih, lepih i pametnih reči, rečenica i potočića.
 
 
* - nedaleko od mesta /Dubrobačka 23-III/ gde su mi, silom prilika, 2. Svetskog rata, promene vlasti-režima, činjenice da mi je deda oženio Nemicu folksdojčerku iz Banata (to je i tada bilo – „izdaja nacionalnih interesa i srpstva i svega – zgazi gada, odroda, otpadnnika!!!...), iselili ga („uzmi mu sve, ko ga jebe, nek crkne i tako nije /više/ naš“)..., ...da skratim: stanovali baba i deda...; to, ta činjenica, daje mi poseban pečat svem ovom dešavanju, pa i poseban ukus zaista neverovatno ukusnim ćevapčićima; mesec dana kasnije skrenuo sam u Dubrovačku. Moj pokušaj da odredim lokalitet broja 23, završio se posle pola sata odustajanjem i nasumičnim određenjem, koji su istovremeno imali (namerno) anestetičko dejstvo čija je svrha odagnavanje misli o tome da čak ni stariji ljudi koje sam sretao nisu mogli da se sete kada su se sve te stare zgrade rušile i na njihovim mestima dizale nove, što je jedan u (duuugom) nizu dokaza da vreme protiče, da ja starim i da je Dorćol renoviran; runina od samačkog hotela bila mi je reper da odredim mesto gde smo tata, mama, vremenom i burazer, i ja, u praistoriji (u praskozorju nastanka čoveka, rase ljudi i njihove civilizacije) dolazili da deda G. i baba G. (dok je bila Nemica – V.) čestitamo Božić i Uskrs...; kad mali poraste, verovatno će i njega preciznim detonacijama, a u okviru brižljivo sprovođenog detaljnog urbanističkog plana (tzv. DUP, za ljubitelje – DUP-e), poravnati sa zemljom; jebiga –„sve što se iz zemlje uzdigne, to se u zemlju nizdigene!“ (stara nemačka, pardon – srpska, uzrečica)...


U Novom Sadu, dana 18.05.2007.

« Prethodni tekst                     Sledeći tekst »



Komentari (3)

Imenjak 20.05.2007.

Zamisli kako je taj peronosac malerican-poginuti,nastradati od strane druge zivotinje u zoo vrtu i to iz 2. pokusaja...i to jos od bokserski raspolozenog medjeda.Jbg-zivot pise drame.Ne znam,dugo vec ne idem u zoo vrt-nekako saosecam sa tim jadnim zivotinjama.Boli me kada ih gledam iza resetaka nervozne od buke grada,frustriranih ljudi i njihovih potomaka(setih se onog jadnog krokodila kojeg su ljudi zamenili sa kasicom prasicom...sve jasno)

Imenjak 20.05.2007.

Da,u pravu si...i meni je poslednjih dana neki sucmurast period...bas se mulja i to nekako potesko-razumem u potpunosti.Ako je za ohrabrenje i olaksanje,a jeste,ovaj sajt obiluje mnostvom korisnih tekstova kojima se treba vracati i nanovo analizirati...meni,iskreno nikad dosta...a i zanimljivo je posmatrati licne promene izmedju dva citanja istog teksta.Odjava i POZDRAV!

UREDNIK MINULIRADNIK 21.05.2007.

@IMENJAK: E moj imenjake, zbilja su jadne te živuljke. Kaže mi 1 osoba: Tamo je + energija! Ej: pozitivna! Ma tamo je očaj. Idem samo zbog malog. Sve + moram sam da stvorim, da improvizujem.
Sreća pa imam dobar minuli rad, i kao čova i kao urednik, pa ima iz čega da se crpe spasonosne rezerve.Crpna stanica "Tata Urednik"
Uskoro će biti bolje, i kod mene i u svemiru.Isto je to, al nema veze:)Poz


Ostavite komentar na Smrt pauna

Vaše ime*

Vaš email*

Adresa vašeg sajta
(npr. http://www.buditi.com)

Komentar*

preostalih karaktera.

Upišite karaktere sa slike:



 
© Buditi.com 2005/2006. Sva prava zadržana.